Jak słužycca adzinamu afrabiełarusu ŭ biełaruskim vojsku
Amiečy Franklin Džejms Azu — słavutaść vučebki ŭ Piečach.
Bajca Azu my sustreli ŭ časie naviedvańnia navučalnaha centra.
Jon syn biełaruski i nihieryjca. Baćka niekali pryjechaŭ pracavać dy zastaŭsia, chłopiec hadavaŭsia ŭžo ŭ Minsku. Na pytańnie ab razumieńni biełaruskaj movy adkazvaje: «Tak točna!».
«Ja adziny ciemnaskury sałdat na hety momant u biełaruskim vojsku! — skazaŭ nam Džejms. — I mnie narmalna słužycca, prykolna. Kalektyŭ u nas tałkovy: ja z usimi dobra, i sa mnoj usie dobra. Ź niejkimi prajavami hreblivaści ci dziedaŭščyny ja nie sutykaŭsia. Navat razhladaju varyjant zastacca na kantrakt, bo vojska mnie dało niešta karysnaje: mnie i cikava, asabliva kiravańnie, i z takoha fiłasofskaha hledzišča šmat što abdumaŭ. Voś raniej ja jak časam rasparadžaŭsia? Dy aby-jak. Za kampjutaram siadzieŭ, hulanki hulaŭ. Ciapier ja viedaju canu času, budu samaraźvivacca, bolš čytać. Ja i tak tut čytaju, ale maksimum u dzień chvilin 40 atrymlivajecca, astatni volny čas sychodzić na inšaje», — skazaŭ nam Džejms.